Dobar, loš, zao

Dobar, loš, zao

Pitali njegovu ženu je li joj lakše otkad joj je muž niko i ništa. Kaže da nije, jer je zatrovan vlašću, a čovjek će se skinuti sa svega, od kocke i alkohola do heroina, ali sa vlasti nikad. Nije to ni do para, nego do onog osjećaja moći da se vlada drugima

Ima onaj vic, ili je anegdota, nebitno, koja datira iz perioda kad su komunisti hapsili sve, što obrazovano, što bogato, što od roda plemenita. Pa Fata, kad je to vidjela, rekla Muji: - Fala Bogu, moj Mujo, kad si ti meni niko i ništa.

Ni slutila Fata nije, a ni narod koji je ovo jal izmislio, jal upamtio, koliko tu ima istine i koliko je ona višeslojna.

Sticajem okolnosti i čudnih životnih puteva, prije pet-šest godina na jednom proputovanju kroz jedan federacijski kanton, upoznala sam momka Nedima i njegovu curu Amru. Jako tad bili isfurali iz srednje. Viđali se po teferičima, po livadama i voćnjacima i ostalim narodnim zelenim dolinama. Kako je bilo vrijeme oprašivanja behara, i on nju u neznanju opraši i bi svadba. Nema veze. Dijete je samo ubrzalo vjenčanje koje su ionako planirali. Dovede je on na svoj toprak, koji ona oriba odmah iza svitanja nakon prve bračne noći. I sve bilo baš onako fino. On nešto raducko. I ona ganjala nekakve više školice. I svekar i svekrva je zagotivili. Ma, kažem vam, sve za pet.

Ni sam ne zna kako je završio na listi jedne stranke. Ko ga je tu upisao ispred njihovog kantona i kako. Ali eto, uđe ta stranka u koaliciju sa većim strankama prije 4-5 godina. Formira se i vlast i tako krenu vrtoglava karijera koja od ovog momka, koji je zaglavio na pola puta selo-grad, nastade ufitiljen funkcioner u odijelu i špicokama visokog sjaja, Kurosom namirisan, kojeg nema đe nema - u kakvim odborima, komisijama, tim silnim čudima i čudesima.

Vidimo se tako prije nekog vremena, on odlučuje sav važan kome će koja sredstva pripast od kulturnih institucija i projekata. Fino on mene pozdravi, lagala bih kad bih rekla drugačije, ali dok smo pričali nije mi dobro bilo od toga u kakvog se faraona pretvorio od onako jednostavnog i skromnog momka. Ja, pa ja i opet ja. Ma država bi se sad urušila da njegova pažnja popusti. Prema stranačkim, pa i koalicionim partnerima manji od makovog zrna, a podređene gazi ko valjak.

Ma, jebemmumiša, gdje ih više takve nalaze - ko da ih štancaju na fotokopir aparatu. I ne samo to - čim sam se prikopčala na podatke Mahalske obavještajne službe, saznadoh da je zaposlio svoju švalerku – jednu drvenu motku sa pavijanskim ustima i tetovažom rajskog drveta koje se proteže od vrata pa sve do bradavica. A pored nje i švalerke svojih stranačkih i koalicionih naredbodavaca, da se fali kako ga ne vadi, da gorivo sipa državno i sebi i vascijeloj familiji, da dnevnice pucaju ko puške na Ljubinom grobu...

I ne samo to, nego da u raji priča kako ne zna šta će "sa onom svojom papankom", znači Amrom, ženom. Pobogu ona nije ni blizu „sofisticirana“ (čuj „sofisticirana“ – tu je mudrosersku riječ pokupio na visokoumnim stranačkim posijelima) ko ove koke koje ga sad okružuju i koje on časti i zapošljava. Jest, baš nije – nije istetovitrana ko đavo i ne peči se ko patka i ne presvlači kožu ko zmija kako politički vjetar puše.

A, priča, i u onim stvarima je truba, ne zna mu raditi one prljave stvari ko ove nove oko njega, koje su također prihajale iz njegovog kraja, ali su se malo eto ko biva isprofil(t)irale. Vlastita žena mu postala teret. A i djeca.Uvijek su tuđa bolja i odgojenija.

Nabijo joj na nos što je on neko i nešto, otkud joj pravo da išta od njega zahtijeva... kakva crna šetnja s njom... kakav crni roditeljski...Pa on ne zna đe udara!!!

Zna li ona, luda glava, da njega država zove!

Jest on digo kuću - vilu u rodnom mjestu, ali ta priča je samo još jedna potvrda da zidovi ništa ne znače. Dobro se njegova žena osvjedočila u ovaj vic/anegdotu sa početka teksta - rahatnija je bila hiljadu puta dok je njen Nedo bio niko i ništa.

Elem, kako to biva - sad si gori, sad si doli - tako je naš Nedo u ovoj posljednjoj raspodjeli vlasti, koja se još dešava u vrijeme pisanja ovog teksta, osto sam na ledini ko vuk na kijametu. Iskorišten od stranačkih kolega i švalerki, smijenjen sa svih funkcija i što mu najteže pada, moro se vratiti u svoj rodni kraj. 

Pitali njegovu ženu je li joj lakše otkad joj je muž niko i ništa. Kaže da nije, jer je zatrovan vlašću, a čovjek će se skinuti sa svega, od kocke i alkohola do heroina, ali sa vlasti nikad. Nije to ni do para, nego do onog osjećaja moći da se vlada drugima. Njen muž je sad frustriran, neraspoložen, misli da je život nepravedan prema njemu, tersa i zakera. Samo pihli u TV i ne skida se s telefona nadajući se čudu povratka u institucije sistema.

Ona sabura i nada se da će zauvijek ostati niko i ništa i da će otrov koji nosi vlast nekako nekad iščiliti. Dabogda šćeri!

I da se ne bude zabune, na ovom istom ispitu padaju i ovakvi prigradski neostvareni tipovi, jednako kao i profesori, doktori, akademici, građani i seljaci, studenti, đaci, milicajci i ostale curice i dječaci...

A što je najgore, tu na pola puta između vlasti i slasti, nastradaše ljudi, a nastrada i ljubav.

Da sam ja neko

Da sam ja neko

Kuća im se pretvorila u ring. A prizori ko iz „Života radnika“. Utom je belajsuz našo i švalerku al ni sekretaricu ni arhitekticu nego naku ispičuturu, veću i od njega. S njom je zaglavljivo po podrumima i bircuzima. Više se valjo po blatu nego po madracima...

Danas čovjek lahko poblentavi. Na oba oka oćaravi. I prijatelje zaboravi. Baš ko što onomad fino Bebek otpjeva.

A tek što se umisli! Aman! Nek mu bilo ko kaže da je nešto posebno, on nosom para nebo. Ne smiješ ga više ni u oči pogledat ko da je svetac!  Sve veličine oko nas. Umislilo se da je neko jer mi je to neko iz zafrkancije čiste reko!

E o jednom takvom umišljenom priča mi moj dajdža. Njegova generacija – nekih šezdesetak godina. Radio ko stolar s njegovim jaranom u preduzeću. Prijeratnom gigantu  a sada liliputancu gubitašu.

Danas nemaju ni za toplog obroka a prije su trinaestu plaću nosili kući i pride krali fosne, lamperiju i svu drvenu građu i prodavali ko da je njihovo.

E i taj je Šefko to radio. Malo radio, malo krao – sve pod zaštitom radničkih prava. U tom miljeu slovio je ko najzgođušniji. Onako crnomanjast, lijepog osmijeha i toplih plavih očiju, pravilnog držanja i spuštenog garda, upado je u oči. Odnosno njegove oči upadale su u fokus interesa šireg kombinata.

Oženio se jako mlad divnom djevojkom iz Bijelog Polja. Lijepe naravi, kućanica, ništa joj nije mrsko ni teško, odgojena da za svog čovjeka i mutni Dunav prepliva. I sve je među njima štimalo. Rodila se i curica. Oni se skućili, sazidali kuću, što od te građe koju je on mazijo po stovarištima pa prodavo, što od njenih koji su im slali sve domaće, od soka i slatka do sira i mesa, pa je spretna Bijelopoljka znala fino i prištedit.

Prvih deset godina prošlo bez hile – živuckalo se bez velikog pritiska. Sve dok se njemu  mozak nije okrenuo ko bubanj u veš mašini – po milion puta.  Jer su ga jarani u pjanskoj podbadali kako on nije za tog jada nego za velikih stvari, da bi mogo kakav je lijep i sposoban na veći položaj dogurat. Tako su ga iz noći u noć dražili i hajcali.

-          Šefko moj, pa ti možeš koju hoćeš maznut. Svaka je tvoja. Vidimo mi kako one tebe gledaju. Od čistačica do sekretarice direktorove. A i onoj Miri arhitektici nisi mrzak. Šta će tebi domaćica iz pizdića kad bi mogo progledat s ovim jakim i moćnim ženama?!

-          Jooj Šefko, vidi se – ti i Delon, nema trećeg... Svaka te očima pase. Nisi ti ko mi – mi smo propali alkosi al ti imaš čime....

I sve tako. A on sve pjaniji i sve ljući i agresivniji. Kući ni iz čega belaj napravi. I ne trijezni se.

Kuća im se pretvorila u ring. A prizori ko iz „Života radnika“.

Utom je belajsuz našo i švalerku al ni sekretaricu ni arhitekticu nego naku ispičuturu, veću i od njega. S njom je zaglavljivo po podrumima i bircuzima. Više se valjo po blatu nego po madracima.

Ženi i kćerkici dolazio samo kad je pri kahvi bio. Lomio, petljo jezikom, psovo.... Od slađušnog momka pretvorio se u čovjeka bez ikakvih izgleda.

Jarani su ga idalje šprajcali. A on se sve više palio. Znao bi se udariti šakom po grudima, trehnut u sebe rakijicu i podvrisnut: - Ja mogu sve. Šefko, sve može.. Samo uprite prstom. Moje su sve!!!

A onda jednog sabaha, kad je uspio pronaći put do kuće, u njoj nije našo nikoga. Ni žene ni kćerke. Otišle. Ostavile ga bez papirića sa oproštajnom porukom.

Nikad ga nisu nazvale. I dugo nije znao gdje su. Poslije je čuo da su u Njemačkoj.

Utom se i zarati. A ovaj koji je mislio da je neko, pod bombama i mecima brzo se otrijeznio. I švalerke se izgubile i jarani se razbježali. A on sam na liniji. Daleko od svih. A najdalje od sebe.

Pao onoj stvari za uši.

Sad je penzioner s minimalcem. Jedva krpi kraj s krajem. Kćerka ko kćerka sažali se pa mu štogod iz Njemačke pošalje, plati lijekove i doktore.

A on ko jehudija. Ni druga, ni roda ni pomozboga.

Bahulja od bircuza do kuće i od kuće do bircuza.

I sa  nakim zorom sjeća se prošlih vremena.

I dok pije lozu u nakom ćumezu samo ponavlja:  -Eeee, da je meni moje Subhe sad uz mene... eh, da mi je...Hoće li mi ikad ovaj zulum halalit?!