Kesa smeća i holesterola

Kaže se: Pitat će te starost gdje ti je bila mladost.  I pitat će te. Hoće. Al ne onako kako to većina kod nas shvata. Ko biva hajd da se ja ishojcam u mladosti, da navalim na svaku voćku i oberem je dok je još zelena, da me želja mine. Pa da trošim tuđe pare, da landaram u prazno s kafe na kafu, pa da isprobam sve što ne valja jer eto imat ću kad u debeloj hladovini pod starost žalit što to nisam uradio. Kajat ću se što mu se nešto nudilo a ja to eto nisam znao, htio ili smio uzet!

Kod nas se sve naopako čita. Ili bar na preskok. Zato su Bosanci pioniri šatro govora i raznih slovnih premetaljki.

A šta ustvari poručuje ova narodna mudrost? Poziva mladog čovjeka na pamet. Da uključi kefalo i zamisli se o tome kako život kratko traje i kako u životu ipak treba malo više biti mrav a malo manje cvrčak. Jer kad si mlad ni hamal nije teško bit.

Baš ko u onoj rokerskoj: Sve je lako kad si mlad. Svako odijelo dobro ti stoji. A svaka rana manje boli.

I zato kad si mlad ne živiš samo za danas nego malo i za sutra. A sutra je u Bosni misaona imenica.

-          Ko je vidio hajra od sutra?! Danas se živi, danas se mre... Stipu me matereti sa trasu – ne gumo ja to.

To je naša logika. Mada se „trasu“ ipak zna upotrijebit. I to onda kad je kakav poso u pitanju.

-          Nije poso zeko da pobjegne! Ima i sutra dan.

-          Sve što možeš danas ostavi za sutra.

I u još jednoj prilici se spominje sutra. Kad se obeća nešto za šta i onaj ko obećava i onaj kojem se obećava zna da se nikad neće desit. Ko u onom filmu: Kad ćemo, tata, na more? – Sutra, sine, sutra.

Ili kad kažemo onako ovlaš, sigurni da od rabote nema ništa: Malo morgen. To jest – malo sutra.

I tako se ovdje živi samo za danas.  Vijekovima. I to je svima amanti zaman. Šta zna paćenica Evropa? Šta zna svijet? Mi znamo živjet.

Jest. Mi se znamo nakrkat. Mi znamo naložit vatru, spengat janje ispod miške i rolat ga na kocu ko da nam od tog  sam život ovisi. Mi ga fakat okrećemo a ono se rumeni. Ne do Bog da ga nismo dva-tri put pivom zalili jer u tome ima neke posebne simbolike. Hem mu je kožica hrskava hem je zdravije pošto ječam u pivi daje mehkoću mesu a i neko je reko da je halal. Sve što je dobro za zdravlje insana bez premišljanja je halal.

Kod nas se piva ne kupuje na bocu nego na gajbu.  Čak  i ove litrenjače više služe u svrhu pražnjenja mjehura i  kao brza analiza urinokulture nego kao lokanje. Lokanje počinje sa prvom dokusurenom gajbom.

I tako se i djeca od malih nogu uče. Neka ića i pića, neka jemeka i roštilja, neka – nek svijet vidi kako se krka na sve strane. Još se to sad sve može odmah pokazat.  Priheftaš slike sa prvomajske gozbe na onu veliku sajber mahalu i dičiš se. Nek narod vidi.

A najjadniji su oni koji za narod žive.

I šta bude? Poslije gozbe tri te nesreće strefe: pun stomak (što znači nikad se istovarit), prazan novčanik i povišen holesterol.

Ali meza se nastavlja, iz dana u dan.

E pa za to treba kredit. Malo je jedan. Ide se iz kredita u kredit.  Lančana reakcija. Jednu kredu zaklapa druga.

Taj se kredit zove Meza kredit. Banke ludog Bosanca meze po istilahu. Do kraja njegovog  ludog života za kojeg on pogrešno misli da je sevdalijski.  O, željo pusta!

A njemu drago. Vazda nosa kesu smeća i holesterola.

Kod nas se djeca ha progovore nauče da kažu: meza!  Od cijelog  ljudskog tijela, od kako zna za sebe, veseli Bosanac spominje samo dva dijela – stomak i guzicu.

Al zato sve zna o hapovima za želudac i mastima za hemeroide. On je po mastima naučio koja je koja životinja: Konjska, tirova, mačija, ovčija.... i koja je koja trava: bademova, nevenova, bademova, orahova, kestenova.....  A soda bikarbona mu dođe ko staromodnom muškarcu češalj u džepu od sakoa.

Bosanac se drži striktno ove parole: Jedi, lezi, seri. A žena mu dođe ko ercefuril.

I tako iz dana u dan. A onda ga zajašu godine. On sa stomačinom do zuba ili suh ko opiljak -  zavisi samo od toga koliko mu je soda pojela onaj jedan od dva dijela tijela kojemu zna tačan naziv od zore do sumraka života.  A začinjena hrana izjela onaj drugi što ga šupkom zove.

Još je u meza kreditu, još voli da akšamluči, sad bi više nego ikad da mu lijepa Mara mezetluke sprema. Al dođe onda penzijica od bijednih  tristo kermica i meraklija se tješi u – apoteci.

I umjesto da tad obilazi svijet od  svoje ušteđevine jer biti pijan cijeli život gore je nego biti star, on bi nakih bingo zgoditaka.

On je uvjeren da je zaslužio džek pot.

A super je ako ga zapadne i sam kompot.

I onda pod stare dane suze roni i pita se nostalgično gdje mu je bila pusta mladost? Pa u žderačini, gdje bi drugo bila.

Hajvan iz prošlosti

Joooj, kako muški znaju da prevare, da u zabludu dovedu, da žensko povjeruje. Pa nasjedne na onu: Samo ti. Aha. Samo ti, dok im među nogama vri. A poslije pitaj oskarovca ko je prvi počeo s izjavama ljubavi...?!

Čula sam par priča na isti kalup u zadnje vrijeme, sve varijacije na „dalmošku“ temu: Vratija se Mujo iz mornara i sjetija se stare ljubafi.

To su vam oni tipovi koji misle da mogu uzburkati nekadašnje vatre ivanjske i ludo i naivno žensko vazda gladno romantike, opet privoliti da bude njegova. I samo njegova.

Oni računaju da se jednom osvojeno srce može opet osvojiti. Jer se eto to njemu nešto hoće. Nešto mu muka gledat njenu sreću. Krči mu stomak, radi centrifuga u crijevima i kucka u želudcu kad svoju bivšu vidi sretnu. On je ostavio prije petnaest godina a ona nije postala Mejra na tabutu. Ona cvijeta, ima lijepu vezu, pred udajom je. Samo što nije još taj puni mozaik sklopila sa tom kockicom braka. A on je eto mogo bit njen muž, al je ostavio.

Važnije mu bilo sklonit guzicu u ratu nego s njom sijat salatu po sarajevskim livadima pod snajperima. I dakako oženio se, izrodila se i djeca, i mirna Bosna. Barem njemu. I počelo se dolazit, pokretat nake biznise, živjet u dvjema domovinama. I valjda kako se ima dvojno državljanstvo pa se ima i dvojni WC, valjda bi se trebale imati i dvojne partnerice.

I potražila se stara ljubav. Sve po onoj: Prva ljubav zaborava nema.

Kad su se kao slučajno sreli na nekom okupljanju stare raje na koje je on bahnuo sa manirima lovca, baco je one najprizemnije ulete: - Da si samo sa mnom krenula, srce bi mi bilo rahat.

-          Imam sve, ali kao da mi je duša prazna.

-          Osto mi je ah na tebe.

-          I danas ne razumijem zašto sa mnom nisi pošla.

-          Ti si mogla doć ( ko Hasnaga kad se na svoju ljubu srdi jer ga nije ranjenog u šator pohodila: Nisi došla, morala si doći...).

-          Ti si bila i ostala moja nepreboljena ljubav.

I sve tako okolo kole pa na mala vrata. Sjećanja, čežnjivi pogledi, velike riječi, zavjeti do smrti samo pred sobom i pred Bogom. Da se živ insan  koji to sa strane gleda naježi od ljubavnog zova zaljubljenog tetrijeba.

A i ona, ko žensko, popusti prije ili poslije. Jednom pala i nije zapamtila, i drugi će put. Ako padneš, mora da te boli a ako te boli mora bol da te slomi toliko da te žigne tako jako, do srca da zaboli, samo kad se približiš mjestu pada. A žene ne pamte. One vole da ih se voli. Ko u onoj staroj pametnoj pjesmi Buldožera o ženama i muškarcima: One ih mole, one ih mole da ih vole, da ih vole....

E kad popusti, ako što je ova naša hablećina pred udajom, onda slijede obećanja: rastavit će se čim nešto premosti, pa prvo premošćava oko posla, pa oko kuće, pa oko starih roditelja, a žena i djeca su konstanta premošćavanja. I sve vrijeme kune se u ljubav: -  Izdrži još malo. Samo tebe volim cijeloga života.

A ustvari želio je samo da nagodi svom nefsu, svojoj strasti, svom egu. Bit će moja, pa makar. Imat ću je ko nekad. Ona je vazda bila samo moja. Taj njen je nula, lijep ko mrav i raden ko cvrčak. Njoj treba pravi muškarac. Njoj trebam JA.

I kako su dani odmicali, tako se njegova vatra gasila a ona sve više patila. Za to vrijeme se, dok su oboje sjedili na dvije stolice,  ovaj hajvan iz prošlosti pobrinuo da joj izbije svaku šansu za novi početak kad joj po drugi put izmakne tu stolicu od stakla na kojoj se sa siguricom trebala otklizati u brak.

Pobrinuo se da svo četvero izađu, on sa ženom a ona sa vjerenikom, kao da se svi bolje upoznaju jer su se do tada par puta vidjeli na ulici. Njih dvoje šatro kao stari prijatelji poletjeli jedno drugom u zagrljaj, i da se partneri ne bi previše raspitivali bolje da se svi okupe.

I kao sve je bilo što bi reko Žika Pavlović „na nivouuuu“  dok ona nije otišla do ćenife a on u neka doba za njom i nisu ostavili ono dvoje prevarenih same.

Sačeko je da izađe iz hale, i tobože joj nije mogo odoliti, sve mu šiklja u glavi od velikoga zora. Pali ga to što su s partnerima i svaki čas bi ih neko mogo vidjeti a oni se pred klozetom strastveno ljube. I kako je potrajalo sve to, ovom njenom bilo sumnjivo i sa kiselim smješkom se obratio njegovoj ženi: Idem i ja do toaleta. Možda se red uhvatio.

I uhvatio ih je. Na završnom kisu. U tom momentu on nije mogo ni lijevo ni desno, ni nazad ni naprijed. Skamenio se ko meduza.

Ovaj se hajvan iz prošlosti mirno odšeto do stola svoje drage a nju ostavio da se koprca kako zna i umije. Međutim ona je isto dala petama vjetra. Nije ovog svog mogla u oči pogledat.

I kako to već biva, osvajač se povuko kad joj je izbio tlo pod nogama. Zauzeo je teritoriju srca i oslobodio se naoružanog protivnika.

U život joj se posro po drugi put.

Hajvan iz prošlosti je trebao ostati u prošlosti.

Greške uspješnih žena

Što bi rekla nana jedne moje prijateljice: - Može žensko završiti tri fakulteta ne ginu joj truleks i kutljača. To je tako. Nekom manje, nekom više. Neko ima žene što čiste, neko nema, nekom matere kuhaju i šalju ručkove, nekom ne šalju, ali svaka žena se makar ponekad mora dohvatit krpe i kecelje, pa da je na ne znam ti kakvoj pozciji. A što su pozicije zafrkanije, to one više ponavljaju da nisu učile fakultete da sad tamo nekom  čiste i kuhaju.  Ma koliko žena bila uspješna i prodorna u profesionalnom smislu, ona ipak ima potrebu za mužem, za porodicom. To je tako Bog usadio, džaba sve titule. Znam jako puno super žena sa titulama prof., mr. dr., uspješnih privatnih poduzetnica, sutkinja, novinarki, marketing mecenica, doktorica itd., koje su, eto, same.  I znate šta im je zajedničko - ta neka patina koju nose na licima zato što gaze skoro četrdesetu, a nemaju muža. I ta patina je vidljivija na tim uspješnim samim ženama nego na onima koje nisu uspješne. Eto, sve su postigle, a nisu glavno. Tako ja to vidim, iako me napadaju kad glasno izgovorim. Ko biva, ko sam ja da sudim, možda je njima bolje tako...Možda je tako bolje a možda je i gore. Ne znaš dok ne probaš. I onda ide poznata glupost kojom se same ili međusobno tješe. Kažu: - Muškarci se boje jakih i uspješnih žena. Aha, malo morgen i u limburgu mjesecu. Eto, oni su zeke, a one tigrice, pa se jadne male zeke boje da ne budu pojedeni.  Kakva greška. Stvarnost je upravo suprotna. Muškarci se lijepe za uspješne žene, jake žene, samosvjesne žene, žene sa gardom i karakterom, žene koje mogu funkcionirati i bez njih, ali su opet sa njima. Ali žene, že-ne. Žene koje znaju stvoriti dom. Nema veze ako su odsutne većinu dana. Nema veze što joj kućna pomoćnica čisti. Nema veze što skuha jednom sedmično.  Kad ona dođe, on se osjeća da ima dom. Ona zna izorganizirati i djecu i kuhinju i njega i izlete i odmore... Ona ga sluša i njen savjet mu puno znači. Ona zna kako da se on osjeti muškarcem iako je u tom dunjalučkom smislu i uspjehu ispod nje. Ona zna da je on nepotpun bez nje, a i ona bez njega. Ona ga ne ponižava nego usmjerava. Ona zna da su tako oboje jači. Ona je uspjela ostati žensko, a njega pravi muškarcem. Na ovo će mi mnoge moje prijateljice reći da nisam u pravu, da bi one sve to tako, ali kad se boje da im i priđu, a kamoli šta drugo. Ma hajte, kad je to frajer pokupio žensku u historiji!? Nikad. Oni to samo tako misle.  Tipične greške koje uspješne žene prave sa muškarcima se mogu podijeliti u nekoliko kategorija. Prva i najgora varijanta je kad im se i emotivno i finansijski prostru. Uzmi ago koliko ti drago. Počnu ga kupovati. Mamiti materijalnim. Igrati po sistemu mrkve kojom mame zeku. Na koncu ili puknu pa ga otjeraju, ili postanu duboko nesretne ne znajući jesu li tu zbog nje ili love i drugih privilegija. A najgore je kad ih iskoriste i odbace. Ti oporavci znaju jako dugo trajati. Druga vrsta greške je njihov nastup u smislu, sve sam sama postigla, ništa od tebe ne tražim samo ljubav. Ko da to može tako. Treća kada se ide kao u poslovne pregovore. Evo me, eto te, slobodna ja, slobodan ti, sviđam ti se, sviđaš mi se, kako ćemo... Naravno da će pobjeći glavom bez obzira. Pa nije on u ulozi pregovarača oko širine hodžinog jorgana. Četvrta, ja ću raditi da ti ćeš mi masirati noge, biti tu za moja istresanja i ima da klimaš glavom kao što se klima glavom onom ko plaća račune. Peta greška se dešava kad je žensko štrebalo čitav život, pa ostalo neiživljeno. I onda sve što je postigla baci pod noge i ponaša se ko šiparica Itd. Itd. Ukratko, uspješna i obrazovana  poslovna žena ne znači da je ona i pametna žena. Pametna žena ne zaboravlja da je žena. Njoj nisu zakržljala ženska oružja. Sva ta oružja svedena su na dvije zlatne riječi: Daj mu. I hrane kad je gladan, i one stvari kad hoće i drugo što mu treba u tom trenutku. A kad mu daš, onda svoje provlači i teši, nikad ne zaboravljajući da je on glava, a da si ti vrat koji tu glavu usmjerava.

A ako si i glava opet ti ne gine truleks i kutljača.

Dva tipa muškarca

Postoje dva tipa muškaraca.  Tvrdim. Sve su ostalo nijanse. Jedni su oni koji bi za žene učinili sve.  Oni koji ženama posvećuju sve. Oni za koje je svaka žena biljur, almasli grana, biser  s dna mora koji se ne stavlja ni pred koga a kamoli pred svinje. Muškarci koji znaju voljeti i paziti i maziti  i cijeniti  ženu i  to pred čitavim svijetom i pokazivati. Nema tu ustručavanja. Kad čovjek voli ženu, on je njen sluga ali i njen vitez zaštitnik.  Taj tip muškarca je rjeđi i brate mili lijepo ga je makar u putu srest.

Da ga imenujemo – to je onaj tip kojemu je njegova žena Sveti gral.

E, ovaj drugi tip muškaraca je onaj za koga je žena samo nasušna hrana, prirodna potreba koju tu i tamo treba zadovoljiti, upotrijebiti kao tariguz, pustit vodu u stilu prekomponovane Čoline „Pusti pusti vodu  neka govna odu“ i odmah naći neku novu. Njima su žene nešto poput hrane i pića koje jal pojedu i zasite se jal ispljunu i  idu u potragu za drugom koja će ih zasititi. Ti se drugi zovu zavodnici, mačo tipovi, muškarčine a najbolje ih je nazvati kurajberima jer je to tip koji nije, što bi se ono moderno po današki reklo, evoluiro. Osto je na nivou prvobitne zajednice – lov, hrana i djevojka mlada. S tim što je ovaj pećinski polumajmun osvajo ženku toljagom a krajber to radi s više pomagala, od utoke do štoca i prodaje stoke.

Postoje i ove međuvrste ali o njima sam se napisala – to su oni duhoviti a sami, mamini sinovi, babini dileri, miševi strahoraši, levati, sponzoraši i razni tezgaroši.

Sigurno da svaka žena može samo na  bazi opisa ova dva egzemplara skontat koji je njen tip i je li čovjek  njenog života ima više osobina prvog ili drugog primjerka. 

Kad malo bolje promislite sve će vam se samo reći. Sve je manje ovih prvih a sve više ovih drugih bahatih egomanijeka na koje se, budimo iskreni, žene više lože. Što je muško gore, to je žena bolja.

Evo banalnog primjera: Prvi jedva čeka da te odvede na remo, to šetnjice, romantika, bonton, toplota ljetne noći i njegove oči koje samo u te ko u Madonnu gledaju. Leti ti po džemper ako je puno nohla, puše u čaj da se ne opržiš, mjerka fino mjesto da te propuh ne uhvati jer  nije zgodno sa trajnim facijalisem hodat po plaži... Čini sve i tretira te ko kraljicu ne samo u početku veze nego vazda. Takva mu japija.

Drugi jedva čeka da te nagorira i ostane s rajom i prostoproširenim krugom prijatelja u koje spadaju i druge ženske. Ne zna šta je bonton osim kad se ulaguje da bi došo do one stvari a i tada uglavnom koristi lovu, rasipa se na sve strane i kupuje pažnju.  Na remo će te vodit samo prvo ljetovanje kad je vrela veza i to daleko od očiju svijeta jer ti pripadaš samo njemu – gorili sa dlakavim lopaticama. Niko te neće nikad vidjet jer izać živa i sama iz kabine broda njegovog jarana, nećeš. Kasnije, ako se taj kurajber odluči da te ženi jer je njemu vakat, ti, jaranice, mora s njim više nikad vidjet nećeš. Sa čoporom djece i njegovom familijom ćeš i otić ali tad ti je sijelo ionako gotovo. Ako eventualno i odeš s djecom i s njim „vođom klana“ tad si dežurna od 0 do 24 za šporetom a on se glisera s rajom. On će naravno skakat na tuđe žene, bildat svoju muškost, živjet po svome i nabit ti na nos svaki dinar koji je u kuću dao. I poput slobodnog galeba posrat  će se na svaku novu površinu.  I to samo zato jer to tako treba. On tako taži svoju glad.

A žene se pale na grubijane. Kad je ščepaju njegove razorne ruke i pribiju uza zid, kuš veće romantike?!

A kad to prođe, a prođe brzo ko što je i došlo, onda je već kasno hajrullah.

Ide teški oporavak. I tad se traži tip jedan. Onaj što u ženu gleda kao u abuzenze.

Često se pitamo šta je u tom muškarcu da u svoju ženu  (akrapa – da budem precizna) i poslije dva'est godina braka gleda ko u  Avu Gardner? Kakva je takva je, moja je – ko da nam želi poručiti.  Meni najljepša.

Mislim da to nisu papučari – oni koji podvlađuju ženi jer im je tako lakše. Jok. To su oni koji znaju da se posvete onoj do koje im je stalo. A to je svakodnevni rad. Oni rade da bi ženi s njima bilo fino. Oni su radnička klasa. Puno rade a malo su plaćeni. I izvarani su na svakom koraku.

Dok ovi drugi idu lakšim putem: U se, na se i poda se. Oni su upravljači. I samo je danas problem što ih je sve više a radnika sve manje.  Jer se i radnici kad vide kako ovi dobro prolaze pretvaraju u upravljače ili idu u prijevremenu penziju.

Što god – ja znam da je malo žena koje žele uza se pažljivog i brižnog radnika. Većina se pali na kurajbere.

Zato nam i jest sve naopako.