Čikikite

-          Frojd je fakat bio u pravu. Seks je korijen svega. Svašta se u krevetu radi a bogami i snima. Snimanje golih guzova ušlo u modu i kod nas i svak živ ko je umislio da je nadaren jal sifonima jal buzdovanom stane pred onu kameru i trese li trese, sve ga zvrka stoji. Tako jedan naš tipus koji je zaglavio u Švedskoj....., e time se otvara moja Mahaluša na turneji po Švedskoj, jednoj – kako su nas učili – seksualno osviještenoj zemlji gdje se može s kim se hoće i dokle se može i hoće.

Takve smo informacije dobijali odozgo.  Sa sjevera. Od naših ljudi koji su imali dodira sa švedskim sistemom. U raji su se ti lahki pornići zvali švedsko-danskim akcionim filmovima, dok su prve hladne porničarke koje su izdigle tu profesiju na visok nivo pornografske industrije i došle iz ove slobodarske zemlje.

Sjećate se „Dubokog grla“?! Sjećate se pjesama o Fridi koja je bila kraljica vrućih snova jednog Davora Gopca? Sjećate li se priča o Vikinzima? Njihovoj velikoj seksualnoj moći ali i slobodi koje su imale njihove žene. Ha se Hogar Strašni udalji od svoje Helge, ona se da u potragu. A ako se ne vrati po zadugo, ništa je nije spriječavalo da nađe novog zagondžiju, da mu se preda i da se on o njoj i o tuđoj  djeci brine kao o svojoj. Ako se u međuvremenu Hogar vrati može komotno da se klati.

Znači, postojao je neki kodeks zaštite na radu. Ako se ratnik, moreplovac, domaćin kuće ne vrati kući u nekom roku kojeg žena sama odredi, može se serbez poselamiti sa familijom. I baciti se u potragu za drugom a to bi išlo plaho teško. Jer je prva žena, ako je to htjela, mogla  od njega tražiti da je vazda izdržava. Sve po nakom nepisanom nordijskom pravilu.

Bilo je to društvo jakih žena. Helga je bila Strašna, kakav Hogar! Hogar je u stripu obično spadalo, a „Hogari“ su bili, kako to najveći švedski pop sastav svih vremena zapjeva „čiki (brze) t (k)ite“ -  oni su samo brzo i malo ubadali i morali letiti u borbu, u plovidbu, u pljačku... Lakoumni bi rekli, kako tad tako i sad.

Malo je tu istine a malo i sudbine.

Jer, i danas se žena u Švedskoj uvažava. Podržava njena neovisnost i  samostalnost. I muškarci i žene znaju svoje pa to ti je.

-          Neću ti uraditi ono što ne želim da ti meni uradiš.

To je deviza u ljubavi. E, gdje je tu onda ona raskalašenost, poročnost i perverzije o kojima smo slušali na sav glas?!

Otkud ta smjernost i moral? Zar nisu Šveđani promovirali svingerstvo? Zar oni  ne upražnjavaju seks na eks ili seks na jednu noć?! I zašto je veselom Bosancu s početka moje priče trebalo da pređe na slobodni seks kako bi bio prihvaćen u švedskom društvu ako je sve s te tačke gledišta u najboljem redu?

Šveđani i Šveđanke su ljudi od riječi. Oni se sve fino dogovore. Kod njih nema ništa iza leđa. K'o kod nas. Oni su na riječima isto ko i na djelu. Vole da im je mirna savijest.

Ako žive s nekim i u međuvremenu im se svidi neko drugi, oni prvo to kažu svom partneru i prekinu odnos, pa se zapute u novu ljubavnu avanturu. Malo je švalerancije. Ne da se njima na dvije stolice sjediti. Nisu nikakvi fintaroši. Nema kod njih naših šatrologija. Pa očit je primjer njihov veliki filmski reditelj Ingmar Bergman. Čovjek im'o pet ozbiljnih veza i pet puta se ženio. Prvo kaže ženi da mu se sviđa druga pa se rastavi od prve da oženi drugu koja će mu i ostati druga jer onda dolazi treća. I tako to ide. Ne može tipični Šved gledat' svog životnog druga u lice k'o tipični Bosanac i farbat ga kako ga voli više od sebe i više od ikad ikog. Ne ide njima ta ljubavna matematika. A ako hoće da naprave kakvu zajedničku ekskurziju i da razbiju dosadu jer je gore zbog loše klime i vječitog akšama sve dozvoljeno, onda se lijepo muškarac i žena dogovore o pravilima mijenjanja partnera. I to onda nije prevara nego međuljudski dogovor. Ost'o im još od Hogarovih vremena.

Dok su kod nas svi čestiti i pošteni. Kod nas se rađaju djeca bez seksa. A i kurve su svetice. Dok su nam mužjaci onako baš monogamni. Rijetka ljudska vrsta. Ko drukčije kaže kleveće i laže.

Naše žene znaju da su izvarane a šute, a i muški znaju da ih varaju uglavnom s nakim ženama štoćereć da su sve žene kurve osim njegove majke i supruge – i to one koja na muževljevu prevaru nije odgovorila prevarom.

I ko je ovdje lud?

Ko vodi dvostruki život? I ko se najviše švalera u Švedskoj? Prema mojim saznanjima nisu to Švedi. To smo mi. Ma gdje živjeli.

Po tuđoj hiljadu po svojoj nijednu.

I ako su Švedi „čikikite“ naši su „svačijekite“.

A svačije je vazda bilo ničije.

 

Citat dana: Četvrtak, 20.10.2016.

Citat dana

"Ja, mahaluša"

Sve govori o insanu – od načina na koji drži kišobran do imena i nadimka.

Kad neko ima nadimak Čandrlina upućeniji tvrde da mu je mala ona stvar.

I kasnija događanja sa ženama taj su nadimak i potvrdila.

Ne nastaju nadimci onako, ofrlje. Sve ima svoje zašto.

Citat dana: Srijeda, 19.10.2016.

Citat dana

"Ja, mahaluša"

"Šveđani i Šveđanke su ljudi od riječi. Oni se sve fino dogovore. Kod njih nema ništa iza leđa. K'o kod nas.  Kod nas se rađaju djeca bez seksa. A i kurve su svetice. Dok su nam mužjaci onako baš monogamni. Rijetka ljudska vrsta. Ko drukčije kaže kleveće i laže."

Citat dana, utorak, 18.10.

Citat dana
"Ja, mahaluša"

Savjet za cure

" Zato, prije nego što uđeš u brak,provjeri sve. Provjera je zakon! Provjeri sve: dedu,  nanu,daidžu,amidžu, malog što je donosio novine, što je obij'o ledenice, tetku iz Kiseljaka, od sestre strinine muža poštara, Hame obućara brata... Sve provjeri. A poslije kad ti kažu: Pa nije ti nešto lijep!? Ti se sjeti šta su naše nene govorile: Nije ruža da ćeš ga za uhom.nosit'! Provjeri ti ima li u njemu čovjeka i domaćina. S takvim je onda lahko paradirat'!

Citat dana, ponedjeljak,17.10.2016.

Citat dana
Ja, mahaluša

"Nikad ne reci nikad. Ni kad ti dobro ide, ni kad ti loše ide. Nikad ne reci nikad. Jednom će ti se to 'nikad' dobro obit' o glavu."

Derbi nekad i sad

Derbi nekad i sad

E da je bogdo ko nekad. Osto mi je ah da sa svojim unukom, sad mu je devet godina, fino na tribine, u salveti frtalj hljeba i dva paradajza, glavica luka na četvero i umači u so, a  novine pod sebe i merakat se. Malo gledat akcije na terenu, malo komentarisat a najviše dijete učit kako se navija. I kako se, brate, ćeifi

-          Jooooj samo kad se sjetim kako je nekad bilo na ovim derbijima Željo-Saraj'vo?! A ne k'o sad – pa ovo je sve sam belajsuzluk, da Bog mili sačuva! – čujem nekidan jednog  starijeg čovjeka kako se ibreti nad današnjim svijetom. Ne može insan da vjeruje kakvi su se ovo izrodili naraštaji koji na utakmice ne idu da bodre svoj tim sa fišekom košpica u ruci i šalom na vratu nego su opremljeni arsenalom najsavremenijeg oružja i pirotehnike.

Slušam ga, ja u slastičarni do Sebilja, a on sa jaranom njegovih godina – sedamdeset i koja, pored stoji i muhabeti. Ono, kako samo naš čovjek starog kova može, tiho i bez ljutnje, a opet uzimajući srcu jer mu nije svejedno. Nije mu svejedno ni što su one njegove fine godine prošle, ni što je to vrijeme nenasilja samo u njegovom sjećanju ostalo, ni što je danas ovako. I sam ima djecu i unučad i briga ga naka veže – kako će oni sutra živjet kad ne mogu serbez ni na utakmicu otić.

-          Vidiš, moj Hasane, u šta se ovo pretvori?! Niđe mira. Hoće ti dijete na utakmicu, ti ga fino spakuješ – šta fali, nek ide – malo će se proluftirat na otvorenom, srest koga od komšija i jarana, zviždat sudiji i žalit za propuštenim prilikama svoga tima... I sve to traje koji sat – i ono se vrati rumenih obraza – il sretno il tužno, zavisi ko je koga naklepo – i to je to. E to je bilo nekad – a sad, prvo ti dijete ne smije reći da hoće na derbi jer zna da bi mu tarabu stavio i razoružo ga ko Srbi UNPROFOR.

Na to uskoči ovaj drugi, iz čije priče se da naslutiti da je i sam nekad bio sportista, a po uspravnom držanju i mladolikom stasu to bi se na prvu i reklo.

-          Jeste, tako bi bilo, moj Đaka, da danas i očevi ne idu s djecom, ali ne k'o nekad što su išli – ruka u ruci i lagano – uživancija. Ako te „sinčina“ ne sluša, nešto izvoljeva, krevelji se i bruka te, onda ide jedan zaušnjak da mu košpa na nos izađe. Pošto je vazda jedan ko nijedan, ide drugi i završnica potezanje uha. Kad krene tekma, mali je u nokdaunu i ponavlja za tobom sve ko robot. Na kraju pršti od sreće jer ga je babo poveo na derbi i pobijedili naši. Danas očevi idu s djecom ili ko štitonoše da im dijete ne bi završilo pod nogama navijačke rulje ili je stari strastveni navijač s krimi dosjeom pa se i on i sin mu  u njega našpanuju da  satiru, mlave, pale i žare.

Kako oni razmjenjuju replike tako i se i meni klikeri pale. Sve mi pred očima slike nekadašnjih derbija Želje i Sarajeva.  Ta nedjelja je uvijek bila praznična. Po čaršiji se udarala promenada, plavi prilazili bordašima i obratno – smijuckali se, priprećivali kažiprstom, sve u stilu: Vićete vi večeras. Ljudi se kladili bezazleno, pravili smijurije, podvaljivali jedni drugima. Dovitljivost u šali se najviše cijenila. Ko je koga najviše zavalio, taj je bio kralj u raji. I čekao se slijedeći derbi da bi se uzvratilo – šalom, a ne željeznom motkom po glavi ili metkom u glavu.

Pričo mi je rahmetli otac da nije mogo proć derbi a da neko nije dobro osjetio ako je njegov tim poražen. Jednom su velikom Pitaru nakon što je Željo dobio derbi, ofarbali svu kuću u plavo.  Fino dali lovu molerima koji su u po noći, kad pametan svijet spava, a šejtan pravi zvrčke, do u tančine, bez mrlja, obojili fasadu. Kad je ovaj ujutro krenuo na poso imo je šta i vidjet. Srce ga je steglo ali im je čestito. I takva fasada je morala ostat sve do slijedećeg derbija.

Ljudi su se tad kladili na zdravoj osnovi. Ako pobijedi Sarajevo, mora Željovac vozit crveni auto sa bordo zastavicom, il se obuć ko nekadašnji konobari sve u truhloj višnji. Dat će njemu Sarajlija njegov auto i pride mu nasut goriva al se đirovi po gradu moraju pravit. Nek svi vide ko je donji.

Danas se klade ko će koga zbost, zapalit, namlatit i još „ono“ nešto.  Ako nisi dobio mare od navijača moraš se sam ranit jer ne možeš izdržat presing po ulici, internetu, u kući.

Nekad se navijalo tako što su se pjevale klupske pjesme koji su lagani šlageri naspram današnjih seksističkih parola. Komplet se naježiš kad čuješ šta te horde vandala uzvikuju.  Sav saobraćaj stane da se oni raspale. Cijeli grad je talac njihovog bjesnila.

-          A može im se, Hasane dragi. Ova policija je ko ikebana. Ti si prije molio Boga da ti drot ne ufati pogled a sad mu se možeš popišat posred tintare, i otrest mu ga na cipelu, on se pravi da te nije vidio. Neće ljudi problema. Ko veli, samo da prođe.

-          Ma ja, pored njih možeš i s kalašnjikovim stajat oni će ti naručit onu Breginu i nazdravit. Sve je ovo hajvanluk strašni, nadovezuje se Đaka. I zaključuje: E da je bogdo ko nekad. Osto mi je ah da sa svojim unukom, sad mu je devet godina, fino na tribine, u salveti frtalj hljeba i dva paradajza, glavica luka na četvero i umači u so, a  novine pod sebe i merakat se. Malo gledat akcije na terenu, malo komentarisat a najviše dijete učit kako se navija. I kako se, brate, ćeifi.

E, taj film nećeš gledat – pomislih.