Hajvan iz prošlosti

Joooj, kako muški znaju da prevare, da u zabludu dovedu, da žensko povjeruje. Pa nasjedne na onu: Samo ti. Aha. Samo ti, dok im među nogama vri. A poslije pitaj oskarovca ko je prvi počeo s izjavama ljubavi...?!

Čula sam par priča na isti kalup u zadnje vrijeme, sve varijacije na „dalmošku“ temu: Vratija se Mujo iz mornara i sjetija se stare ljubafi.

To su vam oni tipovi koji misle da mogu uzburkati nekadašnje vatre ivanjske i ludo i naivno žensko vazda gladno romantike, opet privoliti da bude njegova. I samo njegova.

Oni računaju da se jednom osvojeno srce može opet osvojiti. Jer se eto to njemu nešto hoće. Nešto mu muka gledat njenu sreću. Krči mu stomak, radi centrifuga u crijevima i kucka u želudcu kad svoju bivšu vidi sretnu. On je ostavio prije petnaest godina a ona nije postala Mejra na tabutu. Ona cvijeta, ima lijepu vezu, pred udajom je. Samo što nije još taj puni mozaik sklopila sa tom kockicom braka. A on je eto mogo bit njen muž, al je ostavio.

Važnije mu bilo sklonit guzicu u ratu nego s njom sijat salatu po sarajevskim livadima pod snajperima. I dakako oženio se, izrodila se i djeca, i mirna Bosna. Barem njemu. I počelo se dolazit, pokretat nake biznise, živjet u dvjema domovinama. I valjda kako se ima dvojno državljanstvo pa se ima i dvojni WC, valjda bi se trebale imati i dvojne partnerice.

I potražila se stara ljubav. Sve po onoj: Prva ljubav zaborava nema.

Kad su se kao slučajno sreli na nekom okupljanju stare raje na koje je on bahnuo sa manirima lovca, baco je one najprizemnije ulete: - Da si samo sa mnom krenula, srce bi mi bilo rahat.

-          Imam sve, ali kao da mi je duša prazna.

-          Osto mi je ah na tebe.

-          I danas ne razumijem zašto sa mnom nisi pošla.

-          Ti si mogla doć ( ko Hasnaga kad se na svoju ljubu srdi jer ga nije ranjenog u šator pohodila: Nisi došla, morala si doći...).

-          Ti si bila i ostala moja nepreboljena ljubav.

I sve tako okolo kole pa na mala vrata. Sjećanja, čežnjivi pogledi, velike riječi, zavjeti do smrti samo pred sobom i pred Bogom. Da se živ insan  koji to sa strane gleda naježi od ljubavnog zova zaljubljenog tetrijeba.

A i ona, ko žensko, popusti prije ili poslije. Jednom pala i nije zapamtila, i drugi će put. Ako padneš, mora da te boli a ako te boli mora bol da te slomi toliko da te žigne tako jako, do srca da zaboli, samo kad se približiš mjestu pada. A žene ne pamte. One vole da ih se voli. Ko u onoj staroj pametnoj pjesmi Buldožera o ženama i muškarcima: One ih mole, one ih mole da ih vole, da ih vole....

E kad popusti, ako što je ova naša hablećina pred udajom, onda slijede obećanja: rastavit će se čim nešto premosti, pa prvo premošćava oko posla, pa oko kuće, pa oko starih roditelja, a žena i djeca su konstanta premošćavanja. I sve vrijeme kune se u ljubav: -  Izdrži još malo. Samo tebe volim cijeloga života.

A ustvari želio je samo da nagodi svom nefsu, svojoj strasti, svom egu. Bit će moja, pa makar. Imat ću je ko nekad. Ona je vazda bila samo moja. Taj njen je nula, lijep ko mrav i raden ko cvrčak. Njoj treba pravi muškarac. Njoj trebam JA.

I kako su dani odmicali, tako se njegova vatra gasila a ona sve više patila. Za to vrijeme se, dok su oboje sjedili na dvije stolice,  ovaj hajvan iz prošlosti pobrinuo da joj izbije svaku šansu za novi početak kad joj po drugi put izmakne tu stolicu od stakla na kojoj se sa siguricom trebala otklizati u brak.

Pobrinuo se da svo četvero izađu, on sa ženom a ona sa vjerenikom, kao da se svi bolje upoznaju jer su se do tada par puta vidjeli na ulici. Njih dvoje šatro kao stari prijatelji poletjeli jedno drugom u zagrljaj, i da se partneri ne bi previše raspitivali bolje da se svi okupe.

I kao sve je bilo što bi reko Žika Pavlović „na nivouuuu“  dok ona nije otišla do ćenife a on u neka doba za njom i nisu ostavili ono dvoje prevarenih same.

Sačeko je da izađe iz hale, i tobože joj nije mogo odoliti, sve mu šiklja u glavi od velikoga zora. Pali ga to što su s partnerima i svaki čas bi ih neko mogo vidjeti a oni se pred klozetom strastveno ljube. I kako je potrajalo sve to, ovom njenom bilo sumnjivo i sa kiselim smješkom se obratio njegovoj ženi: Idem i ja do toaleta. Možda se red uhvatio.

I uhvatio ih je. Na završnom kisu. U tom momentu on nije mogo ni lijevo ni desno, ni nazad ni naprijed. Skamenio se ko meduza.

Ovaj se hajvan iz prošlosti mirno odšeto do stola svoje drage a nju ostavio da se koprca kako zna i umije. Međutim ona je isto dala petama vjetra. Nije ovog svog mogla u oči pogledat.

I kako to već biva, osvajač se povuko kad joj je izbio tlo pod nogama. Zauzeo je teritoriju srca i oslobodio se naoružanog protivnika.

U život joj se posro po drugi put.

Hajvan iz prošlosti je trebao ostati u prošlosti.